OREBIĆ -  Desetak je dana od  završetka Evropskog-atletskog juniorskog prvenstva u Grosettu ...Za našu Mariju Tolj najvažnije natjecanje protekle,  za nju  itekako uspješne sezone. Na redu je sada zasluženi odmor , tijekog kojeg smo je čapali  za kratku ćakulu,  otrgnuli je kratko   od mora, svog društva u Orebiću i  ljetnih onih  'neobaveznih obaveza' , podsjetili je još malo na nastup u Italiji...

Na dva velika natjecanja, prošle godine mlađe-juniorskog svjetskog u Tbilisiju i ovoga evropskog juniorskog u Grosettu  Marija je na oba zauzela 4.mjesto... Rekli smo za ovo zadnje  nije medalja, ali  rezultat je to  s kojim se svi,   Marija , njen stručni stožer u  AK 'Dinamo-Zrinjevac'  i reprezentaciji mogu biti itekako zadovoljni. Ono uvijek nepopularno mjesto odmah do podija, reći će sportaši 'drveno odličje', no ako je tako onda je ovo Marijino u Italiji, figurativno rečeno,  satkano od pravog,  onog fino brušenog drva..  Jednoj od najmlađih 'diskašica'  tamo je malo nedostajalo do odličja, napravila je tamo u konkurenciji starijih puno više od očekivanog. ..

Kako pak ona sama ocjenjuje vlastitu 'disk izvedu'  u Grosettu, kako je tekla sama finalna serija, je li joj ipak malčice krivo što nije bilo postolje…

'Svoj nastup ocjenjujem vrlo dobrim. Dan savršen,  krug kao iz snova,  ali mala trema je ipak napravila - svoje... Naravno da mi je žao,  ali opet ostvarila sam svoj cilj i ušla  među prvih osam. Za mene je najvažnije  da je moj trener zadovoljan... Baciti svoj drugi najbolji rezultat  karijere i to na velikom natjecanju nije mala stvar'.

'U Grosettu si među konkurencijom bila  jedna od najmlađih. Slijedeće godine je Svjetsko juniorsko, možeš li nakon dva prethodna četvrta mjesta sa dva velika natjecanja tamo do medalje ?

' Moja su očekivanja da tamo ugazim -  na  postolje !  Znam da je to jako ambiciozno, ali to je moj cilj i vjerujem da će se ostvariti. Najveća konkurencija među evropskim i svjetskim juniorkama u disku je svakako  Moldavka  Alexandra Emilijanov, još prošle godine imala je  58 metara.

 ' Čujemo da je nakon Grosetta za tebe billo ponuda  iz Amerike, da si ih odbila?

' Da i to  od vrhunskih trenera iz Amerike... Odbila sam ih jer imam zadovoljavajuće uvjete u Hrvatskoj . Uvjerenja sam da će se isti za nas mlade atletičare u budućnosti popraviti. Uostalom  jako sam zadovoljna sa svojim  trenerom Rolandom Vargom.

'Neki dan smo pročitali u novinama da bi ti jednog dana mogla čak biti i nasljednica velike Sandre Perković ?  Godi ti to sigurno …Kako ti gledaš na to, vjerojatno su  Sandra i njezini  rezultati tebi uzor i poticaj za trening i karijeru. Smatraš li da si doista sposobna jednog se dana približiti Sandrinim ostvarenjima ?

' Naravno da mi to godi što me se uspoređuje sa Sandrom, olimpijskom, svjetskom i europskom prvakinjom. Ne znam što će se u budućnosti događati, no moj cilj je ostvariti vrhunske rezultate u Europi i svijetu, vjerujem da će tako i biti.

' Nakon odmora opet ćeš se 'u bitku' za što duže daljine u disku . Što ti je cilj i koje su po tebi daljinske mogućnosti u disku u slijedećoj sezoni ?

'Cilj  je baciti  58 metara,  teško će biti to doseći ali nije - nemoguće...!'
 'Između kugle i diska izabrala si disk. Zašto ?

' Disk mi je s vremenom postao zanimljiviji nego kugla... A razlog je i taj što se u disku treba pokazati više inteligencije, dok u kugli ipak  treba više snaga'.
 '  Za tvoje rezultate zaslužan  je itekako tvoj klupski trener Roland Varga, dvijetri riječi kako s njim radiš  i treniraš ?

' Sa klubom i trenerom jako sam zadovoljna,  tu se ustvari nema sta promijeniti,  samo neka tako i dalje ostane! '

 ' Otkrij nam kako se uopće jedna Orebićanka našla u atletici i to u bacačkoj dosciplini?

'Sve je počelo prije nekoliko godina  kada sam u osmom razredu osnovne škole osvojila 1.mjesto  na Županijskom natjecanju u bacanju kugle. Tada se već polako u meni rađala ljubav prema bacačkim disciplinama. Roditelji, mama Tatjana i tata Veselko uvidjeli su da sam jako zainteresirana za to...Preko prijatelja,među njima i  poznatog pjevača Siniše Vuca došli su do  trenera u Zagrebu. Nedugo nakon toga  otac me odveo kod pokojnog Ivana Ivančića, mog prvog trenera i tako je sve krenulo...

' Kada smo već kod škole čini mi se zanimljivo da pohađaš školu metalne struke, vjerojatno si tamo jedna od rijetkih cura. Kako usklađuješ školske i klupske obaveze ?

' Škola je Industrijsko-strojarska škola u Zagrebu, ove sam godine završila treći razred . Do sada nikad nisam imala problema uskladiti obaveze, jer škola mi je stalno izlazila u susret na čemu sam im iskreno  zahvalna !  Uvijek kada imam neko natjecanje oni  nestrpljivo čekaju moje rezultate, pogotovo moja razrednica Karmen Mott Bingula kojoj ovim putem želim još jedanput zahvaliti.