Legendarni Vlado Stenzel u Korčuli:Žalosno!Na proslavi zlata iz 1972.bez naših!

 

KORČULA - Mnogi kažu da se rukomet dijeli na razdoblje 'prije' i 'poslije' njega i da je ta reprezentacija bivše države koju je 1972.g. u Munchenu doveo do olimpijskog zlata najbolja ikad okupljena rukometna družina svijeta…

Vlado Stenzel 72.godišjak, rođeni Zagrepčanin, rukometni mađioničar i trener- čarobnjak kako su ga nekada zvali, odmor u Korčuli ovih je dana kratko prekinuo i 'skočio' u Munchen na proslavu 40 godina  tog zlata.

 

 

- Koliko sam sretan - toliko sam i žalostan - rekao je po povratku u Korčulu.

- Lijepo je bilo sresti većinu igrača na istom mjestu četiri desetljeća kasnije, popričati, iznijeti sjećanja brojnim prisutnim gledateljima. Nažalost igrača iz Hrvatske nije bilo.

Razlog – tužan, jako tužan ...Od svojih mirovina nisu mogli izdvojiti novac za put!

Stenzel se teško miri sa sudbinom negdašnjih vrhunskih hrvatskih sportaša...

- Zlatna medalja u Hrvatskoj nije im valorizirana, za razliku od Srbije i BiH gdje je to riješeno. Nedopustivo! To se mora pod hitno riješiti, oni trebaju dobiti status koji zaslužuju. Od naših bili smo prisutni samo Hrvoje Horvat i ja koji smo ionako u Njemačkoj. Izostali su Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Zdenko Zorko i Albin Vidović, htjeli smo uskočiti pomoći im, nisu dali, imaju svoje dostojanstvo...

- Koja je tajna i snaga bila te zlatne rukometne generacije ?

- Sjajni rukometaši jedan drugom su u svemu odgovarali, iznimne ljudske veličine koje su cijelim bićima pripadale rukometu. Svijetu smo tada pokazali što je rukomet, imali pripremljena rješenja za sve, nekoliko obrana razrađenih do automatizma. Fascinantan je podatak da u Munchenu nismo imali niti jednu jedinu pogrešno dodanu loptu, odnosno tehničku grešku.

- Slažete li se sa onim o rukometu 'prije' i 'poslije' Stenzela ?

- Dr.Nebojša Popović pivot te reprezentacije, sada direktor najpoznatijeg svjetskog Instituta za sportsku medicine u Kataru tako to i danas tumači. Obrazlaže to specifičnim treninzima i činjenicom da se, za razliku od današnjih, na tim pripremama nikada nitko nije povrijedio. Pozvan sam, uskoro odlazim tamo  da održim predavanje o tome.

- Njemačku ste 1978.g doveli do naslova svjetskog prvaka?

- Prvi put jedna zapadna zemlja postala je tada svjetski prvak. Do tada nigdje nije bilo jedne Francuske, Španjolske, Zapadne Njemačke, kvaliteta rukometa je pored Jugoslavije bila u Istočnom bloku - SSSR-u, DDR-u, Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj..

- Pratili ste našu reprezentaciju u Londonu?

- Naravno! Bez pretjerivanja imali smo momčad za ponavljanje našeg uspjeha iz Munchena, trebali se 'prošetati' do zlata. Izjave nekih o 'bronci zlatnog sjaja' su floskule, ogromna je razlika između ta dva sjaja. Za zlato trebalo je biti u svemu stopostotno spreman.

- Možete li to obrazložiti ?

- Kratko i jasno… Staro sportsko pravilo govori- ne mijenjaj momčad s kojom pobjeđuješ ! Momci su do tada osjećali svoju superiornost, a protiv Francuza promijenjena je ekipa, igrači su se podsvjesno počeli pitati što do tada bilo u redu, počeli sumnjati u sebe. Istina Omeyer je u toj utakmici bio veliki, ali i zbog naših nervoznih i nekoncentriranih šuteva, nervoza se prenijela i na Alilovića. Baš kada je najviše trebalo naši ni pojedinačno ni kao momčad nisu bili više sigurni u sebe. Svaka se škola plaća – ova je nažalost plaćena – zlatom… !

 

'Zlatni' iz Munchena 1978.g.

Zoran Živković, Abas Arslanagić, Zdenko Zorko, Miroslava Pribanić, Petar Fajfrić, Milorad Karalić, Đoko Lavrnić, Slobodan Mišković, Hrvoje Horvat, Branislav Pokrajac, Zdravko Miljak, Milan Lazarević, Nebojša Popović, Albin Vidović, Čedomir Bugarski

Trener: Vlado Stenzel

Tehnički direktor reprezentacije: Ivan Snoj

----

 

Objavljeno u Sportskim Novostima 01.rujna 2012.g

Autor teksta i fotografije : Nenad Kosović