POR(TUGA)L Znali smo živjeti sa turskom, znati ćemo i sa portugalskom boli…

Portugal me sinoć neumoljivo podsjetio na onu Tursku prije osam godina . Doduše  bilo je to u tada u četvrtfinalu EURA, sada u osmini finala  pa je žal možda ovaj put ipak malčice manja … Ali je tu , boli i boljeti će još dugo …

Kao i tada odlučila je sinoć jedna izgubljena  lopta,  jedna greška …Naravno uz puno naših neiskorištenih prilika da 'dovršimo posao'. Sjećamo se tada su mnogi pomalo i  nepravedno u njoj gurali  Rakitića, sada  jednako tako spominju Strinića ..Ali uvijek je manje-više to tako u ovakvim utakmicama kada na travnjaku caruje 'strategija' u kojoj je 'njezino veličanstvo' čekanje greške protivnika…

Tada 2008.g. također  nam je  završnica produžetaka i Terim  Fatih bili - fatalni.  Tada 119. , ovaj put 117.minuta .Imali smo tada vodstvo,  sada smo to vodstvo već  svi vidjeli  i svi ga počeli slaviti u onoj Perišićevoj  stativi …A onda odmah kontra koja nas je  iz jednog šoka gurnula u drugi  .. Još gori i puno, puno teži , šok koji je Dan hrvatske državnosti začinio  suzama naših nogometaša na travnjaku,  svlačionici, pred kamerama, opustjelim ili utihnulim gradski trgovima i parkovima, kafićima, u domovima  neprespavanom ili slabo odspavanom noći  …

 Imali smo ovaj put doista nogometnu momčad  i družbu za velike domete,  pitanje kada ćemo je opet takvu , sa ovakvim ozračjem  ponovno sastaviti .  Ali , kako  Tedi Spalato u svojoj pjesni  kaže  'Uvik ništo fali'   i ovaj je put falilo nešto, u pravilu potrebno, da napraviš nešto veliko .

 Kad te sreća neće , onda te neće !  Nismo bili njezini miljenici ni ovaj put u Lensu,  kao ni tada  2008. u bečkom Prateru ,  Fortuna ni ovaj put nije bila saveznik  boljeg suparnika…Kao što nije tada bila ni na Bilićevoj strani , ni ovaj put nije bila na  Čačićevoj, a  kao što je često znala biti  u njegovoj trenerskoj  karijeri …

No ni njemu ni našima nemamo  što  puno zamjeriti…Upravo suprotno ! Barem mi obični 'nogometni smrtnici' …Odigrali su naši sve četiri utakmice manje-više  po našem navijačkom okusu, po ukusu gledatelja  .. A to je  zapravo i najvažnije .  Pljeskali smo im , bili ponosni na njih…Stručnjaci  će vjerojatno biti malo kritičniji, ali i za njih će kao i uvijek važiti ona da  je' lako biti general  nakon  bitke' … Posebice one izgubljene …

Bojali smo se  'strašnog Ronalda', a na kraju smo presudili sami sebi po onoj staroj 'kada ne zabiješ onda primiš' … Naših dvadesetak udaraca i četiri-pet  velikih prigoda  prema portugalskim vratima ,a jedan jedini pravi portugalski šut u okvir naših vrata u 120 minuta igre 'šutnuo' je kockaste kući…

I opet dokazani , starijim generacijama dobro znani  'minus' lepršavog', tehnički dotjeranog  nogometa sa ovih prostora  i ono gotovo uvijek ,  prokleto , puno puta dokazano  neznanje ili nemoć  igranja velikih utakmica protiv, nećemo za sinoć reći 'bunkera', ali zatvorenih , pomalo dosadnih, uspavljujućih varijanti  nogometa , recept kojeg je stari lisac Santos sinoć izvadio iz starih 'nogometnih kuharica ' i primijenio…  I uspio…

'Boli i peče, boljeti će i peći će' rekli smo još dugo, dugo … No nogomet  ćemo i dalje voljeti, nakon ovog ' progutanog i teško probavljivog  čemera'  vjerojatno baš zato  još i više nego - do sada ! 

Znali smo u boli živjeti i nakon Terima i Turske 2008. , znati ćemo u  nogometu  uživati i nakon  Santosa i  Portugala 2016...