Moja mala Postrana je oduvijek imala svoj društveni život, malo drugačiji od ostatka Žrnova.
Žrnovo je imalo sportsko društvo “Partizan” u kojem se činila gimnasticiralo, igrao rukomet, odbojka i košarka, ali ne i nogomet. A u podnožju našeg sela se prostire Ruskovića, ledina na kojoj je mladost još prije drugoga rata igrala nogomet. Žrnovo je imalo značajne uspjehe u ostalim sportovima, a i mi tvrdoglavo zapeli za nogomet, pa su mladići Postrane odlučili osnovati nogometni klub. Nazvali su ga “Sloga, jer su Postranjani uvik bili složni, naročito ako je nekomu trebalo učinit dišpet.
Igralište, ako se ledina s grižama i s kamenjem može zvati igralište, je bila privatna svojina, u vlasništvu pokojnoga Dundota. Naši mladići a ni cijela Postrana nisu imali novaca za otkupit tu ledinu, pa se je u dogovoru s vlasnikom našlo Salamunsko rješenje, jedinstveno u povijesti nogometnih terena. Pokojnome Dundotu su rekli : “Mi ćemo tebi okopat lozje u Smrču, a ti ćeš nama pustit da igramo na Ruskovića”. Takav dogovor je vrijedio nekoliko godina pa se je moglo u Smrču u veljači kad se kopa lozje vidjeti cijelu našu prvu momčad, zamjene i nekoliko navijača kako složno kopaju lozje u staroga Dundota. Ima li to igdje drugdje na svijetu?
S vremenom smo radnim akcijama proširili ledinu, pa se je mogla nazvati igralište.
Najprije je naš nogometni klub okupljao mladost Postrane, a zatim su došli igrati i mladići iz Prvog sela, pa čak i iz dalekog Račišća.
U nas se nije igrao nogomet, nego huzbal.
Što je to huzbal, pitat će se normalni hrvatski čitatelj? Huzbal dolazi od engleske riječi football, što su Nijemci prozvali fusbal, pa se je to još u Austro-Ugarskoj Monarhiji prenijelo u naš (žrnovski) jezik. Kako u nas nisu volili Nijemce zbog rata, mi smo u Postrani tu igru imenovali huzbal.
Prva vrata na našem igralištu su bila napravljena od dva tanka oguljena stabla od čempresa. Na vrhu su bila povezana konopom. Nakon godinu-dvije brodogradilište Ivan Cetinić iz Korčule, gdje je bila zaposlena većina naše mladosti, je našem klubu poklonilo prava vrata od izblanjanog drva. To smo zvali štange.
No zavist naših susjednih zaselaka je aktivno radila protiv našeg huzbala i nakon par mjeseci je naše igralište jedno jutro osvanulo bez vrata. Ukralo nam štange!
Cijela Postrana se je digla na noge ! Danima su se pretraživale sve poljske kućice gdje bi nepoznati lopov mogao sakriti naše štange, gledali u jame i u guste šume, po dolcima i po valama. Štangih nigdje! Lovci su svoje pase tjerali da mirišu one rupe što su ostale iza iščupanih vrata, ali psi nisu razumili ništa, pa su samo mahali repom, stajali na mjestu i glupo gledali svog vlasnika. Naravno da smo za kradju optužili vodstvo 'Partizana” i mladost iz Prvog sela, koji nisu imali sluha za huzbal. Ni do dan danas ne znamo tko ih je bio ukrao.
Opet je brodogradilište bilo velikodušno i dobili smo nove štange. Sakupili su se novci za kupnju konopa, pa su se u Maslota isplele mriže za golove. Uskoro smo kupili i dresove, pa smo igrali prijateljske utakmice sa susjednim klubovima: “Borbeni” iz Korčule, momčad garnizona JNA iz Korčule, “Jadran” iz Smokvice, susjedi iz Pupnata. Posebno mi se je usjekla u pamćenje utakmica s momčadi iz Lovišta na Pelješcu koja je bila prekinuta jer je jedan njihov gledatelj nezadovoljan odlukom suca izvadio pištolj, a sudac, neki Tasovac iz Prvog sela koji je živio u Beogradu a nosio je pravi pravcati sudački dres, pobjegao trčeći nekih dva-tri kilometra do doma. Toga više nismo vidjeli na igralištu u Postrani, a za onoga iz Lovišta se je govorilo da je prvoborac. On je vjerojatno mislio da mu to daje za pravo da on sudi pištoljem.
Najveću pažnju našega pučanstva su privlačile utakmice izmedju Postrane i Prvog sela, a za naše Postranjane su prava poslastica bile utakmice Curaći i Ostali. Nas je Curaća bilo toliko da smo imali borce za prvu momčad i jos nekoliko rezervi. S obzirom da igralište nije bilo dovoljno široko, igralo je po 9 igrača na svakoj strani na svakoj utakmici.
Ubrzo smo postali članovi lige Korčula-Pelješac-Lastovo i u goste pozivali klubove s pravim dresovima i s kopačkama.
Blato nam je kao i uvijek bilo uzorom i nabijalo nam je kompleks manje vrijednosti. Ne samo što su imali mrtve i žive heroje (i njihove pomoćnike), brojne prvoborce, svijesne trudbenike i udarnike, već su u svemu napredovali bolje i brže od drugih sela na otoku : em najbolji postolari, em prva seljačka radna zadruga, em industrijalizacija, em jedini autobus koji je prolazio našom prašnjavom cestom, em udarnika koliko hoćeš.
Blaćani su, naravno, imali pravi nogometni klub, nazvan N. K. Zmaj, osnovan daleke 1911. Za nas je Zmaj bio nedostižan uzor. Čoviče, njima je u goste dolazio Hajduk iz Splita, a jedan Blaćanin je čak i igrao u njemu! Možete li zamisliti kako smo se osjećali kad je naš klub primilo u van balkansku ligu Korčula-Lastovo u kojoj je igrao i čuveni Zmaj iz Blata.
Došao je i taj dan: popodne dohodu Blaćani. Okolo naše ledine se je skupilo cijelo Žrnovo drhteći od uzbudjenja što će vidjeti klub slavnih, revolucionarnih, tradicija, čvrsto se nadajući da nam neće nabiti 5-6 golova. Treba reći da smo mi bili pojačani s pet kršnih momaka iz Račišća koji su došli pješke iz svog sela (kakva cesta, kakav autobus!). Blaćane je doveo pokojni Rišpulo s kamionom poljoprivredne zadruge iz kojega su se oni iskrcali noseći svaki kožnati koferčić na kojemu je zlatnim slovima pisalo N.K. ZMAJ-Blato. Nama su rekli da je to poklon Blaćana iseljenih u Australiju. To nas je još više bacilo u očaj, jer nam se je činilo da će nas sama činjenica da oni dresove i kopačke nose u kožnatom koferu (a mi smo naše dresove nosili u tobolcu) uvaliti u rezultatsku katastrofu.
Točno u 3 sata popodne su tri prava suca u crnim dresovima i kopačkama na nogama izvela naša i njihova 22 brava na teren i počelo je prvo u povijesti odmjeravanje snaga nepoznate, male, Postrane i slavnog, gorostasnog, Blata.
Negdje oko 15-te minute je pošlo za rukom (ili nogom, kako hoćete) našem lijevom krilu pok. Vikoslavu uvaliti blatnjavu loptu iza ledja vratara N. K. Zmaj. Ne možeš ti, štovani štioče, zamisliti urnebes koji je nastao medju nazočnim pučanstvom! To je teško u današnje vrijeme, još ako sjediš u gledalištu u plastičnoj sjedalici okolo vaših udobnih, travnatih igrališta. Naša je publika cijelo vrijeme utakmice stajala na nogama, jer se nije imalo gdje sjesti, ali se je znalo navijati od srca. Pokojni Vikoslav je s ponosom publici pokazivao svoju lijevu nogu, govoreći: “livača”. Zatim je sav zadovoljan, kao pravi športaš, sjeo uz aut liniju i zapalio cigaretu, a momčadi su nastavile igrati. Na navaljivanje publike da se vrati u igru, on je odgovorio: “Ja san svoga učini, neka sad niko drugi učini jednoga i nama je dosta!”
Prošlo je pet-šest minuta i počela je pomalo padati kiša, pa onda još malo jače. Publika je ostala na svojim mjestima, nitko nije iz solidarnosti s igračima otvorio kišobran. Odjednom je u igralište uletjela pokojna teta Frana, koju smo zvali Duvka, jer je bila iz Dube na Pelješcu. Teta Frana je vitlajući ovećom kitom masline i trčeći kako je mogla po igralištu prema svome sinu Jakovici vikala: “Biži doma nesrićni sinko, dobit ćeš upalu pluća i svaku bolest!” Jakovica je bio stup naše obrane, ali je znao da sa njegovom materom nema šale, pogotovo dok je naoružana s kitom masline, pa je pobjegao iza gola, a teta Duvka se je onda okomila na suce i na igrače koje je uspjela dohvatiti i ubrzo je postala glavni igrač na igralištu.
E, moj moderni čitatelju koji kad danas vidiš huligana na igralištu i znaš da će sutradan Slobodna Dalmacije i CNN to objaviti kao udarne vijesti, ti ne možeš zamisliti da je u manje od minute teta Duvka otjerala s terena 22 igrača i 3 suca s dresovima i s kopačkama.
Blaćani su se ukrcali u kamion pod ceradu i vratili u Blato, a naši igrači i publika su se razišli po kućama sušit odjeću i grijati se uz komine. Nitko nije bio svjestan da je bio svjedokom dvama povijesnim događajima : dali smo Blaćanima gol i teta Duvka (ne mogu reći huliganka, jer je imala skoro 60 godina) je prekinula službenu utakmicu lige korčulansko-lastovsko-pelješke.
Ali tada nije bilo CNN-a niti drugih kamera i novinarskih pera da taj dogadjaj zabilježe, pa to činim ja u njihovo ime, da se ne zaboravi.
U proljeće smo išli u Blato na revanš. Fasovali smo četiri ili pet komada, ali nam Blaćani nisu ništa prigovarali za onu prekinutu utakmicu. Taj je incident bio brzo zaboravljen, čak su nas Blaćani počastili s kravutom i s kobasicama kao pravi drugovi, pa smo svi zajedno hitali u nove radne pobjede. To je bilo vrijeme naglašenog bratstva i jedinstva.
Napisao: Ante I. Curać, 19 svibnja 2007
Fotografija Naslovnice: Vjerni navijaci N. K. “SLOGA” na “tribini”