BOJIĆ KLAUDIO – NEIZOSTAVNI KORČULANSKOG RUKOMETA DIO Gotovo šest desetljeća 'ljubovanja' sa rukometnom loptom...

Pobjegao nam je nedavno kada je primio priznanja na igralištu Pod Balonom, ali i u njegovom domu - nije !

Klaudijo 'Dado' Bojić (70), nekada dobro znani vaterpolist KPK-a, a za pravo ipak još poznatiji sjajni korčulanski rukometaš ... A i tema naše ćakule tog dana posjete više je bilo usmjerena na rukometni nego vaterpolski dio njegove karijere...

Povod je bilo Plaketa Hrvatskog rukometnog savez za 50 godina aktivnog doprinosa rukometu i Priznanje Rukometnog kluba ' Korčula' koja su Dadu uručeno, baš onaj dan kada ga nismo uspjeli 'čapati' , prije početka utakmice protiv 'Ardiaeia' ...

Možda je bolje ovako...Mogli smo tako 'na tanane', uz onu dodatnu opasku 'svaka čast vaterpolu' , o njegovoj ipak najvećoj ljubavi kada je u pitanju sport - rukometu!

Karijeru što igračku, što ostalu vezano za rukomet dugu gotovo šest desetljeća teško je sažeti u jednom ovakvom kratkom prilogu. U tih malo više od pola ure ćakule u njegovom kominu, okićenom brojnim sportskim plaketama, peharima , medaljama , diplomama i fotografijama pretumbali smo onako na brzinu zajedno. Dado i potpisnik ovih redova – svojedobno  istina ne tako dugo također rukometno aktivan, pripadnici i međusobni suparnici iz dviju korčulanskih rukometni momčadi. Isplivale su pritom brojni, obojici znani i neznani događaji anegdote, zgode i nezgode u kojima je Dado pogađate bio u glavnoj 'roli' .

Na papir i gore 'on line' za naš portal iskristalizirali su se tek neki izvaci i napravljena ova kratka rukometna štorija ...Iako je materijala bilo za roman!

Ljevoruki' bombarder', bez dvojbe legenda rukometa na ovim našim prostorima pritom se u više od pola stoljeća starih detalja sjećao kao da je to bilo jučer.

Krenuli smo dakle sa onim već uobičajenim...Prve Dadove utakmicu, prvoj i zadnjoj utakmici, titulama i proglašenjima najboljeg strijelca, uspjesima korčulanskog kluba njegovih gotovo sedam desetljeća postojanja. Pada mi tako na pamet da ima tu i simbolike u toj neraskidivoj međusobnoj 'kadeni'...Jer 'Dado' je rođen nekako u isto vrijeme kada je i osnovan Rukometni klub 'Korčula'.

'Već kao dvanaestogodišnjak odigrao sam prvu utakmicu. Bila je to 1964.godine. Kup utakmica protiv 'Žrnova' u Korčuli na Igralištu 'Park' i zabio - prvi gol! Igralo se na 'šljaci' ! I tada i dugi niz godina poslije dok nije stigla bolja ali i jednako po rukometaše nemilosrdna betonska podloga. Svima bi nam nakon utakmica zbog padova bila krvava koljena i dlanovi. Igrali su tada za nas Smiljan Bakarić koji nas je zajedno sa Antom Duževićem i vodio, u momčadi bili Željko 'Tošo' Sardelić, Egon Padovan, pa Feliche Tedeschi, branio nam je Sašenko Oreb. Za dvije godine biti će eto punih šest desetljeća od tog mog rukometnog debija'            

Odakle Dadu ta ljubav, bolje reći ovisnost o rukometu...

'Rukomet je pored vaterpola tada bio jedini sport kojeg smo imali priliku igrati. Danas je gotovo nestvarno čuti da je u to vrijeme svako mjesto na otoku Korčuli imalo i mušku i žensku rukometnu ekipu. Lumbarda recimo danas nažalost zapravo nema ni žensku ni mušku ekipi, a tada je to mjesto na našem području bilo kao današnji njemački 'Kiel'. Nepobjedivi ! No kasnije kada se pojavila generacija Tonča Farca koji danas živi u Kanadi i mene počinje dugogodišnja dominacija korčulanskih rukometaša na našem području'.

Usporedo u drugoj polovici šezdesetih godina počinje i Dadova dominacija kao najboljeg rukometaša na korčulanskim prostorima. Trajalo je to godinama, zapravo desetljećima. Zadnju službenu utakmicu Klaudio je odigrao u svojoj 47.godini! Redovito najbolji strijelac i igrač tadašnje Općinske lige. Drugima je te titule prepuštao tek onih godinu-dvije kada je bio na odsluženju vojnog roka u Beogradu. Ali ni tada se nije odvajao od rukometne lopte. Dapače !

'U kasarni smo imali rukometnu momčad koja je slobodno mogla igrati i boriti se za titulu u tada Prvoj ligi Jugoslavije, 70-tih godina najjačoj rukometnoj sili na svijetu! Sve sami klasni igrači, neki i reprezentativci... Vratar Kostić, Dasović, Pavlović, Golić, Vojinović ...

Uglavnom kao lijevak i tada kao cijelu svoju karijeru Dado je igrao desnog vanjskog. Iako sa fizičkim sposobnostima rukometnom inteligencijom koju je imao u sebi ni na mjestu srednjeg vanjskog nije bio ništa slabiji. Strijelac i asistent! Nema dvojbe da je korčulanski ljevoruki topnik imao sve predispoziciji da bude igrač i u vrhunskim domaćim, pa i stranim klubovima. Bilo je ponuda za to , ali ostao je u Korčuli.

' U Korčuli je tada ljeti redovito dolazio Milan Lazarević tih godina ponajbolji svjetski rukometaš. Htio me je odvesti u Crvenu Zvezdu, sedam sam dana bio na probi u Beogradu, trenirao s njima. Na kraju sam odlučio ostati doma zahvalio im se. Badija sa svojim sportskim centrom bila je tada stjecište ljetnih sportskih kampova, dolazila su tu brojna poznata sportska imena ondašnjeg sporta, posebice rukometa .

Bilo je prilike da igraš i u inozemstvu ?

' Mogu reći da je sa švicarskim Baselom bila skoro pa gotova stvar. Sve je bilo dogovoreno , ali onda su počele 'raditi žene', supruga, pa mater! Ma di ćeš poć, stoj doma, doma je najbolje' ... Sedam mjeseci kasnije dobio sam još i bolju ponuda za Austriju, da igram za Graz . Našli su mi i posao da kao dobar plivač i vaterpolist budem spasilac na bazenu. Završilo je jednako kao i ono prethodno, ali uz dodatni razlog odbijanca bilo je i to što se u to doba pojavila sjajna juniorska vaterpolo generacija KPK koje sam i ja dio bio zajedno sa Tončom Komparkom , Boškom, Žarkom i Jugom Lozicom i drugima...'

Htjeli su, kaže nam Dado napraviti nešto veliko što im je znaju to svi koju godinu kasnije i uspjelo. U domaćim i u evropskim okvirima. Sa KPK bio je juniorski prvak Hrvatske i Jugoslavije, osvojio Kup i bio u momčadi i stožeru momčadi u kojoj jedan od udarnih igala bio i njegov mlađi brat Marinko kada su kasnije osvojili Kup Kupova Evrope .. No to je priča za jednu drugu također svim ljubiteljima sporta na našem području itekako dragu i puno puta ispričanu priču.

No rukometa se Bojić nije ni tada odrekao. Dugo je 'balansirao' igrajući i jedno i drugo, išlo mu je na ruku da su i treneri u KPK imali razumijevanja za tu njegovu 'rukometnu ovisnost' koja mu je donijela brojne nagrade, priznanja, klupske i osobne titule.

'Općinske lige neću ni spominjat, ali u višem rangu, u Dalmatinskoj ligi bio sam tri sezone za redom najbolji strijelac, a dvije sezone drugi najbolji strijelac. Usprkos tome što nisam odigrao sve utakmice jer sam odlazio u isto vrijeme i na pripreme vaterpola sa KPK. Sjećam se dobro u tadašnjoj Dalmatinskoj ligi koja je imala dvanaest klubova u kojoj su se igrala 22 kola, jednoj od te dvije moje nepotpune sezone u 18 utakmica dao sam 208 golova!

Redovito njegov se prosjek kretao tih godina između deset i petnaest golova po utakmici. Drži nedostižan rekord, tko zna možda i u državnim okvirima po broju postignutih golova na jednoj službenoj utakmici – 28 golova od 45 korčulanskih koje postigao kako kaže u utakmici protiv Lumbarde!

Cijelu je igračku karijeru igrao u Korčuli. Stjecajem okolnosti nije bio u nekom vrhunskom klub, no puno godina kasnije uspjelo je to njegov sinu Antu. I to kao kondicijskom treneru i treneru vratara. Dakako da je cijeli život rukometom 'zarobljeni ' Dadu ponosan što mu je sin radio u bio pomoćnik trenerskim veličinama kao što su Perkovac, Obrvan, Červar... Ante je radio ŽRK Lokomotivi, pa u Medvešćaku, Zagrebu, slovenskom Gorenju, švicarskom 'Shafhausenu', povremeno i u poljskoj Wisli, bio sa reprezentacijom Makedonije na Evropskom i Svjetskom prvenstvu.

Ante se vratio u Korčuli , sada vodi obiteljski restoran . Nastavio je obiteljsku još od sedamdesetih godina dugu tradiciju. 'Trade mark' Konoba 'Adio Mare' desetljećima prepoznatljiv je dio korčulanskog turizma i ugostiteljstva. Bez dvojbe i danas je jedna najpoznatija korčulanska konoba. Ponajviše zahvaljujući obiteljskoj tradiciji i kulinarskom umijeću svog pokojnog tasta Šjor Cvija Cvitkovića ali i Dadovim dobro znanim organizacijskim i ostalim sposobnostima koje sad jednako uspješno nastavlja Ante.

'Adio Mare' zbog Dadove ljubavi prema sportu desetljećima je tako i okupljalište brojnih poznatih sportskih persona. I domaćeg , ali i svjetskog sporta.

' Ma zapravo rijetki su poznati sportaši i onda ali i danas koji su dolazili u Korčulu da nisu u nas bili gosti. Prenosi se to među njima u sportskim krugovima. U 'Adio Mare' vodim i evidenciju njihove posjeta i utisaka. Počevši od obitelji Kostelić, oca Anta i supruge Nevenke kojima me naravno spojio rukometa, pa naravno Ivice i Janice koji su se zapravo još kao djeca bila kod nas , pomagala nam ljeti. Gosti su nam bili mnogi poznati nogometaši, tenisači,vaterpolisti, košarkaši, hokejaši, sportske zvijezde, dužnosnici, treneri, sportski novinari. Naravno i rukometaši koji su stalno redoviti gosti. Kontinuitet dolaska poznatih iz svijeta sporta kod nas traje i danas. U Adio Mare zadnje vrijeme tako dolaze i unuke i unuci poznatih sportaša koji su ovdje boravili u godina otvaranja konobe .

Prve se ljubavi svi manje-više sjećamo cijelog života. Kada je sport u pitanju tako je i kod našeg Dada. I kada je prestao igrati nikada poslije nije prestao disati 'rukometnim plućama'. Kasnije je bio trener, dužnosnik u klubu , desetljećima njegov najjači sponzor u dresovima, loptama, donacijama ...

Pitamo ga o zadnjoj službenoj utakmici. Upamtio je kaže jako dobro....I ne samo radi toga što je bila zadnja.

'Bilo je to u mojoj 47-godini protiv' Splita' na korčulanskom Parku kada sam u duelu sa našim poznatim reprezentativcem Dragom Vukovićem skoro duplo mlađim i nakon 'salta u zraku' pao na beton i zaradio rez od desetak punata na glavi od čega mi se ožiljci i danas dobro poznau..

Na toj utakmici za Korčulu su inače u momčadi 'Korčule' igrala dva Bojića – Klaudio na desnog vanjskog i sin mu Ante na vratima.

Puno je toga u tim nešto više od pola ure naše ćakule zajedničke izašlo na rukometno vidjelo. Pa i onog niz godina gradskog klupskog suparništva rukometaša 'Korčule' i ' Mladosti'. Obojica smo se prisjetili nekih međusobnih utakmica i detalja.

'Bilo je to doista pravo suparništvo, uvijek se respektiralo jedne druge, izbjegavalo kad se moglo međusobne utakmice. Rivalitet među nama završavao je pak uvijek tako da bi većina tih korčulanskih srednjoškolaca nakon završetka škole završavalo u našim redovima. Opet smo kasnije svi igrali zajedno bili na istoj strani i branili korčulanske boje. Utakmice bi uglavnom završavale pobjedama 'Korčule'. Ali uvijek je to bilo tijesno i napeto, nabijeno emocijama i tenzijama. 'Mladost' je bila prvak i u ligi i u Kupu u godini kada sam je bio na odsluženju vojnog roka. S druge strane treba biti pošten i reći da je baš zahvaljujući svojedobno najljućem našem protivniku ' Mladosti', rukometašima srednjoškolcima Gimnazije i nešto kasnije zajedno sa Industrijske škole 'Korčula' došla u prilici igrati dugo godina u Dalmatinskoj ligi. Zahvaljujući senzaciji koju su tada napravili pobijedivši 'Mehaniku' usred Metkovića, omogućili nama prvo mjesto u dotadašnjoj Južnoj dalmatinskoj ligi. ( O tom pothvatu 'mladostaša' već smo pisali , članak možete vidjeti OVDJE) .

Rekli smo u uvodu teško je tih više od pedeset i pet godina u rukometnom životu Klaudija ' Dada' Bojića smjestiti u par napisanih stranica. Puno je toga zasigurno u ovoj kratkoj priči ostalo nenapisano, nedorečeno , neispričano...

Ipak i ovaj mali djelić prebogate rukometne karijere neka svjedoče o povijesti rukometnog sporta u gradu i na otoku Korčuli , čiji je Kaludio 'Dado' Bojić neizostavni - dio !

Za kraj evo još nekoliko Dadovih fabula iz njegove događajima i štorijama neiscrpne ukometne karijere

 .......................................

Anegdota prva

'Jedne godine igrali smo Finale Kupa za područje općine Korčula. Igralo se u Pupnatu baš u vrijeme kada sam bio u vojsci. Imao sam dopust taman stigao doma. Korčula je prethodno izgubila polufinale od Lumbarde koja je tada bila angažirala poznatog rukometaša, igrača Mercesa iz Makarske Smjelog Boticu, inače lumbarajskog zeta. Pupnaćani koji su se bili plasirali u finale zbog toga su se pobunili, nisu htjeli da on igra za Lumbardu. 'Ako će on igrati za njih , onda će za nas igrati Dado Bojić ' rekli su. Te godine nisam bio odigrao ni jednu utakmicu za Korčulu i po pravilima imali su me pravo angažirati. Tako je i dogovoreno , utakmica je krenula i već u prvim minutama bilo je 6:0 za Pupnat. Dao sam četiri i asistirao u dva gola. Naravno to nije tako moglo potrajati ... Zaiskrilo je među igračima, Lumbarđani nisu htjeli dalje igrati, skočili su svi u teren prijetio je prekid, pa se pronašlo novo solomunsko rješenje – više u igru nismo smjeli ni ja na strani Pupnata ni Smjeli na strani Lumbarde. Pupnat je na kraju dobio 17:16 i osvojio Kup!

 

Anegdota druga

' Oženio sam se bila je naravno subota, bio sam na piru do pet ujutro. U nedjelju ujutro na Badiji smo igrali protiv šibenskog 'Metalca'. Bez obzira na svadbu do sitnih jutarnjih sati i ustajanje oko osam ujutro zabio sam 14 golova ! Da mu je sport uvijek nekako bio primaran dokazuje i recimo to da je puno puta brojnim svojim prijateljima nije bio na svadbi , pa i one jedne subote ni ponajboljem prijatelju Bogdanu . Morao je na rukometnu utakmicu u Kninu protiv tadašnjeg 'Željezničara' I to u vrijeme kada je veće polako nazirala tamo 'balvan revolucija'

 

'Anegdota treća'

'Baš smo igrali protiv vas , vjerojatno se i ti toga sjećaš. Trener 'Mladosti', čini mi se bio je tada profesor Ratko Katić jednom je igraču Mladosti naredio da 'igra flastera na meni' , da me u stopu prati, da mi ne da ni disati ni mrdnuti. Taj mladostaš, nećemo mu spomenuti ime, je to baš doslovce shvatio... Pratio me na svakom dijelu terena, pa i tada kada sam izašao iz igre. Sjeo zajedno sa mnom na klupu – na protivničku , dakle moju klupu !

Sa Dadom ćakulao, napisao i fotografirao: Nenad Kosović

 

Plaketa HRS-a za 50 godina doprinosa rukometu 

 

Brojne su zahvalnice, plakete i nagrade dodjeljene Dadu za gotovo šest desetljeća u rukometnom sportu 

 

Godinama, zapravo desetljećima Dado  je proglašavan najboljiim rukometašem na otoku Korčuli 

Među mnogobrojnim rukometnim eksponatima u  Dadovom domu je lopta kojom se igralo sa OI Igrama u Los Angelesu 1984.g  

Klaudio 'Dado' Bojić bio je proglašen i sportašem godine 1989.g.